Hrvoje Hitrec
Hrvoje Hitrec | |
---|---|
Hrvoje Hitrec | |
Puno ime | Hrvoje Hitrec |
Rođenje | 14. srpnja, 1943. Zagreb, Hrvatska |
Zanimanje | književnik, romanopisac, dramski pisac, filmski i televizijski scenarist |
Nacionalnost | Hrvat |
Period pisanja | od 1974. |
Važnija djela
| |
Nagrade
|
Hrvoje Hitrec (Zagreb, 14. srpnja 1943.) suvremeni je hrvatski književnik, romanopisac, dramski pisac, filmski i televizijski scenarist, posebice poznat po brojnim knjigama za djecu i mladež.
Biografija
Hrvoje Hitrec rođen je u Zagrebu, 14. srpnja 1943. godine.[1] Diplomirao je komparativnu književnost 1967. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.[1] 1974. godine postao je glavnim urednikom humorističnog lista Kerempuh a 1985. godine imenovan je ravnateljem kazališta Trešnja.[1] 1990.[1] godine postao je prvi glavni ravnatelj Hrvatske radiotelevizije a potom ministar informiranja.[2]
Od 2005.[1] godine predsjednik je Hrvatskog kulturnog vijeća.[3] Član je povjerenstva Nagrade Dr. Ivan Šreter za izbor najbolje riječi.[4] Član je Društva hrvatskih književnika.[5]
Književno stvaralaštvo
U romanima, pripovijetkama, dramskim i televizijskim ostvarenjima najčešće mu je mjesto zbivanja grad Zagreb. Prvi Hitrecov roman je Pustinjakov pupak, pa zatim Manijak i Ljubav na crnom baršunu. Najveću su popularnost, i opet u zagrebačkom ambijentu, doživjeli Hitrecovi Smogovci, saga o odrastanju djevojčica i dječaka, u pet knjiga. Po Smogovcima napravljena je najdulja serija u hrvatskoj povijesti s velikim uspjehom. Kasnije je pomalo gubila popularnost. Autor je i drugih romana, kako za djecu (Eko Eko, Humandel), tako i za odrasle (Ur, Pustinjakov pupak, Ljubavi na crnom baršunu, troknjižje Kolarovi koje prate sudbinu zagrebačke obitelji kroz cijelo 20. stoljeće).
Jedan je od najistaknutijih ekologa u književnosti a njegova ekološka svijest najviše je izražena u knjigama za mladež kao što su: Eko Eko (1978.), Smogovci i strašni Bongo (1987.) te Zbogom Smogovci (1989.).[6]
Politička djelatnost
Jedan je od utemeljitelja Hrvatske demokratske zajednice. Dvaput je bio član Predsjedništva HDZ-a. Bio je vijećnik u Gradskoj skupštini Grada Zagreba, zastupnik u prvom sazivu Hrvatskog sabora.[2] Član je predsjedništva Hrasta i predstavnik Hrvatskog kulturnog vijeća u Velikom vijeću Hrasta.[2]
Opus
Nepotpun popis djela:
- Pustinjakov pupak, Društvo hrvatskih humorista, Zagreb, 1974.
- Smogovci: romančić za nešto stariju djecu i prilično mladu omladinu, Zagreb, 1976. i još 10 izdanja
- Priča o Osmanu, Zagreb, 1977.
- Manijak: humoristični roman, Znanje, Zagreb, 1978.
- Eko Eko, Mladost, Zagreb, 1979. i još 9 izdanja u Zagrebu i 2 u prijevodu
- Petrica Kerempuh, Mladost Zagreb, 1980.
- Ur, August Cesarec, Zagreb, 1982.
- Kratki ljudi ili smijeh na četiri kata, Mladost, Zagreb, 1984.
- Petrica kerempuh i hrabri krčmar, Mladost, Zagreb, 1985.
- Petrica Kerempuh i praznoglavci, Mladost, Zagreb, 1986.
- Smogovci i strašni Bongo: romančić za djevojčice i dječake, njihovu stariju braću i sestre, te za nove i stare fosile, August Cesarec, Zagreb, 1987.
- Ljubavi na crnom baršunu, August Cesarec, Zagreb, 1987.
- U sredini mojih dana: knjiga o filmu, Klein Film, 1988.
- Petrica Kerempuh i čarobne kuglice, Mladost, Zagreb, 1989.
- Zbogom, Smogovci: romančina za sve uzraste ali posebno ipak za djecu i omladinu, August Cesarec", Zagreb, 1989.
- Vanjkuš zagrebački, Studio Promotion, Zagreb, 1990.
- Lijepa moja: sjećanja jednoga domoljuba: 1988.-1992., (memoarska knjiga), Azur Journal, Zagreb, 1992.
- Dan kada se rodio Isus, Mosta, Zagreb, 1993.
- Tomislav i Adriana, Mosta, Zagreb, 1993.
- Smogovci u ratu, (ilustrirao Oto Reisinger), AGM, Zagreb, 1994.
- Zagreb: hrvatska prijestolnica, Zagreb, 1994.
- Zagrebačke legende, Turistkomerc, Zagreb, 1994.
- Kanjon opasnih igara, Mosta, Zagreb, 1994.
- Pahuljica, Mosta, Zagreb, 1994.
- Hrvatska povjesnica, Mosta, Zagreb, 1995.
- Hrvatska bogorodica, AGM, Zagreb, 1996.
- Smogovci i biće iz svemira, Mosta, Zagreb, 1996.
- Staklena cipelica, Mosta, Zagreb, 1997.
- Velika knjiga zaborava, (politički članci), HKZ-Hrvatsko slovo, Zagreb, 1998.
- Gradsko kazalište Trešnja 1999., Gradsko kazalište "Trešnja", Zagreb, 1999.
- Priče iz Držića, AGM, Zagreb, 2000.
- Najljepše priče hrvatske renesanse, AGM, Zagreb, 2002.
- Priče iz hrvatske starine (17. i 18. stoljeće), AGM, Zagreb, 2002.
- Kolarovi, Školska knjiga, Zagreb, 2004., ISBN 953-0-61622-8
- Matko na štakama, Mosta, Zagreb, 2004., ISBN 953-226-042-0
- Humandel, Školska knjiga, Zagreb, 2007., ISBN 978-953-0-61231-0
- Hrvatske legende, Školska knjiga, Zagreb, 2007., ISBN 978-953-0-61222-8
- Što Bog dade i sreća junačka, Školska knjiga, Zagreb, 2010.
- Asasin ili latica u nevolji, AGM, Zagreb, 2012. (2. najčitaniji roman u Hrvatskoj listopada 2012. prema Hrvatskom knjižničarskom društvu)
- Jasenovac – istina, Tesla Film, Zagreb, 2016.
Neke od njegovih knjiga ilustrirao je poznati hrvatski ilustrator Ivan Antolčić.
Nagrade i priznanja
Dobitnik je značajnih književnih nagrada: "Ksaver Šandor Gjalski" (za roman Ljubavi na crnom baršunu)[7], "Ivana Brlić Mažuranić" i "Grigor Vitez".[1][8]
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 Sa(n)jam knjige u Istri: Hrvoje Hitrec Arhivirano 2016-03-07 na Wayback Machine-u, preuzeto 6. travnja 2013.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 Hrast: Hrvoje Hitrec Arhivirano 2013-04-07 na Wayback Machine-u, preuzeto 6. travnja 2013.
- ↑ HKV: Vodstvo i tijela Udruge, preuzeto 6. travnja 2013.
- ↑ http://www.glas-slavonije.hr/vijest.asp?rub=5&ID_VIJESTI=156869
- ↑ Društvo hrvatskih književnika: Popis članova - H, preuzeto 6. travnja 2013.
- ↑ Dubravko Jelčić, Povijest hrvatske književnosti: tisućljeće od Baščanske ploče do postmoderne, Naklada Pavičić, Zagreb, 2004., 2. znat. proš. izd., ISBN 953-6308-56-8, str. 582.
- ↑ Hrvoje Hitrec, Priče iz hrvatske starine (17. i 18. stoljeće), AGM, Zagreb, 2002., ISBN 953-174-165-4, O piscu, str. 211.
- ↑ životopis.hr: Hrvoje Hitrec[mrtav link], preuzeto 6. travnja 2013.
Vanjske veze
- HKV Članovi - Hrvoje Hitrec
- p
- r
- u
1981: Ivan Aralica ("Put bez sna") • 1983: Iris Supek ("Kraj svijeta počinje kihanjem") • 1983: Tatjana Arambašin Slišković ("Čovjek koji je volio vlakove, čovjek koji je mrzio vlakove i druge priče s tračnica") • 1985: Irena Vrkljan ("Svila, škare") • 1986: Pavao Pavličić ("Trg slobode") • 1987: Hrvoje Hitrec ("Ljubavi na crnom baršunu") • 1988: Dubravka Ugrešić ("Forsiranje romana reke") • 1989: Nedjeljko Fabrio ("Berenikina kosa") • 1990: Zvonimir Majdak ("Krevet") • 1991: Goran Tribuson ("Potonulo groblje") • 1992: Feđa Šehović ("Svi kapetanovi brodolomi") • 1993: Dalibor Cvitan ("Ervin i luđaci") • 1994: Miljenko Jergović ("Sarajevski Marlboro") • 1995: Pavao Pavličić ("Šapudl") • 1996: Višnja Stahuljak ("Sjećanja") • 1997: Alenka Mirković-Nađ ("91,6 Mhz glasom protiv topova") • 1998: Ratko Cvetnić ("Kratki izlet, zapisi iz Domovinskog rata") • 1999: Goran Tribuson ("Trava i korov") • 2000: Zoran Ferić ("Anđeo u ofsajdu") • 2001: Stjepan Tomaš ("Odnekud dolaze sanjari") • 2002: Nedjeljko Fabrio ("Triemeron") • 2003: Josip Mlakić ("Živi i mrtvi") • 2004: Renato Baretić ("Osmi povjerenik") • 2005: Luko Paljetak ("Skroviti vrt") • 2006: Igor Štiks ("Elijahova stolica") • 2007: Sanja Lovrenčić ("U potrazi za Ivanom") • 2008: Ivo Brešan ("Katedrala") • 2009: Ratko Cvetnić ("Polusan") • 2010: Ivana Šojat Kuči ("Unterstadt") • 2011: Ivan Aralica ("Carske kočije") • 2012: Nikola Đuretić (Almanah smrti i nestajanja) • 2013: Pavao Pavličić (Muzej revolucije) • 2014: Julijana Matanović (I na početku i na kraju bijaše kava) • 2015: Dubravko Jelačić Bužimski (Nezaboravne priče iz kavane Corso) • 2016: Željko Ivanković (Rat i sjećanje) 2017: Kristian Novak (Ciganin, ali najljepši)