Četvrta zemaljska konferencija KPJ
Četvrta zemaljska konferencija Komunističke partije Jugoslavije održana je 24. i 25. decembra 1934. godine u Ljubljani.
Konferenciji je prisustvovalo osam delegata partijskih organizacija iz Srbije, Hrvatske, Slovenije, Dalmacije, Crne Gore i tri delegata u ime Centralnog komiteta KPJ (Kamilo Horvatin, Blagoje Parović i Karl Hudomal).
U Rezoluciji o nacionalnom pitanju, KPJ je istupila "protiv razbijanja sadašnjeg državnog područja Jugoslavije, jer hoće to preuređenje da postigne mirnim putem, na osnovu nacionalne ravnopravnosti".[1]
Politbiro izabran na IV zemaljskoj konferenciji činili su: Milan Gorkić, Blagoje Parović, Josip Broz, Kamilo Horvatin i Adolf Muk.[2] Od petorice izabranih, jedino je Broz uspeo dočekati kraj Velike čistke u KPJ živ i na slobodi.
Na konferenciji je kao trockista osuđen član rukovodstva KPJ dr Ante Ciliga, koji je tada čamio u sovjetskom logoru.
Pozadina
U to vreme je važila direktiva Kominterne da se sastanci visokih političkih tela u uslovima ilegalnosti organizuju u inostranstvu. Gorkić je protestovao kod Kominterne zbog njene zabrane da se zemaljska konferencija KPJ održi u zemlji; Grguru Vujoviću je 24. januara 1934. pisao: "mi nećemo dozvoliti da se rukovodstvo naše Partije onako s visoka i bagatelno tretira, kao što je do sad bio slučaj.[2]
Rad Konferencije
Ilegalna partijska konferencija je održana u Trdinovoj ulici br. 8, u stanu Ane Ziherl, majke Borisa Ziherla. Na Konferenciji su razmatrana osnovna pitanja partijske politike i delatnosti, posebno iskustva iz partijskog rada i borbe nakon upostavljanja Šestojanuarske diktature 1929, izvršena kritička analiza aktivnosti KPJ, političkih grešaka i sektaških previranja između 1929. i 1931, kao i grešaka i slabosti Privremenog rukovodstva i Centralnog komiteta KPJ. Bile su usvojene rezolucije o radu u sindikatima, na selu, među nacionalno obespravljenim masama, s omladinom, o partijskoj štampi i literaturi i o borbo protiv imperijalističkog rata.
Ocenivši da se kriza Šestojanuarskog režima sve više produbljuje i da se među građanskim krugovima očituje težnja da izlaz iz krize potraže u oslanjanju na fašističke države, na konferenciji je bio istaknut zahtev za odlučniju borbu KPJ protiv fašizma i, mada ne sasvim jasno, postavljen zadatak formiranja antifašističkog fronta, shvaćenog u biti kao jedinstveni front radnika, seljaka i nacionalno ugnjetenih masa. Držeći se i dalje koncepcije o dvema etapama revolucije, rešenje nacionalnog pitanja u Jugoslaviji povezivalo se sa stvaranjem, u revolucionarnoj borbi, nezavisnih nacionalnih država, premda je izostalo podsećanje na viziju balkanske federacije sovjetskih socijalističkih republika.
Na osnovi sugestije Kominterne, da se u organizacionom ustrojstvu KPJ uzme u obzir nacionalni momenat, na Konferenciji je donesena odluka da se u okviru KPJ stvore komunističke partije Hrvatske i Slovenije, a „u najbližoj budućnosti i Makedonije“. U obrazloženju takve odluke isticalo se da je to u interesu jačanja borbe protiv nacionalističkih uticaja, „podizanja privlačnosti partije za radne mase potalčenih naroda“ i ostalo.
Na konferenciji je bio izabran Centralni komitet od dvanaest članova i devet kandidata. U Politbiro CK KPJ bili su izabrani Milan Gorkić, Josip Broz Tito, Blagoje Parović, Kamilo Horvatin i Adolf Muk.
Ocena prethodnih neuspeha
Konferencija je uzroke neuspjeha u periodu šestojanuarske diktature pronašla u sledećim greškama:
1. U vodstvo je pored najboljih radnika, kao Đuro Đaković, izabran niz drugih slabo ili nikako povezanih sa Partijom, koji nisu izrasli u samoj Partiji nego su vaspitavani van nje.
2. Vodstvo je počelo (u znatnoj mjeri baš zbog takvog svog sastava) da se opire u prvom redu na ilegalne drugove nepovezane sa masom partijskog članstva ni sa radničkim masama u preduzećima, a takvi elementi koji su nerazdvojno bili vezani sa radničkim masama potiskivani su u pozadinu. CK nije osigurao uslove za stapanje aktiva koji se razvijao u školama i aktiva koji se razvijao na radu u zemlji.
3. Mjesto konsolidacije Partije i pridobijanje najboljih i najzdravijih elemenata i dotada postojeće »lijeve« i desne frakcije... rukovodstvo je pošlo u stvari na stvaranje »treće grupe« na put sporazuma s desnom frakcijom...
4. Znatan dio delegata IV kongresa nije se vratio u svoje organizacije.« [3]
Osuda Cilige
Sukladno staljinističkoj praksi, Partija se morala distancirati od svojih uhićenih članova. U to vreme, u SSSR-u je član rukovodstva KPJ dr Ante Ciliga čamio u sibirskim tamnicama i logorima.[4] u djelu odluke IV konferencije u kojem je riječ o »grupaštvu i frakcionaštvu kao pomoći klasnom neprijatlju« je dana prva službena osuda Cilige kao trockiste, neprijatelja Partije, SSSR-a, Staljina i Kominterne.[4] To je bilo vrijeme kad je novo partijsko rukovodstvo na čelu s Josipom Čižinskym poduzimalo energične korake na organizacijskom učvršćivanju i konsolidaciji KPJ u zemlji i emigraciji.[4]
Posledice
Četvrtom zemaljskom konferencijom bio je priveden kraju proces organizacione obnove KPJ, potresene Šestojanuarskom diktaturom. Samo održavanje Konferencije u Jugoslaviji, a ne u inostranstvu pokazalo je da se KPJ uglavnom oporavila od progona za vreme diktature. Uprkos tome, progoni komunista u zemlji su još uvek trajali, ali s manjim intenzitetom.
Nova politička platofrma KPJ na Konferenciji nije bila u potpunosti oblikovana. Usvojena koncepcija organizovanja antifašističkog fronta još je uvek bila uska i nedosledna, zadržan je stav o nacionalnom pitanju čije se rešenje vezivalo za razbijanje Jugoslavije i stvaranje nezavisnih nacionalnih država. Iako su uočene mnoge negativne posledice izbivanja užeg partijskog rukovostva izvan Jugoslavije, Konferencija se nije odlučnije izjasnila za njegov povratak u zemlju.
Literatura
- Istorija Saveza komunista Jugoslavije. „Komunist“, „Narodna knjiga“, „Rad“, Beograd 1985. godina.
Reference
Povezano
Vanjske veze
- Odluke IV konferencije
- p
- r
- u
pokrajinske organizacije
konferencije, važni događaji)
- Kongres ujedinjenja (1919.)
- Vukovarski kongres (1920.)
- Obznana (1920.)
- Prva konferencija (1922.)
- Druga konferencija (1923.)
- Treća konferencija (1924.)
- Bečki kongres (1926.)
- Konferencija u Zagrebu (1928.)
- Drezdenski kongres (1928.)
- Četvrta konferencija (1934.)
- Aprilski plenum (1936.)
- Velika čistka (1937-39.)
- Peta konferencija (1940.)
- Majsko savetovanje (1941.)
- Sednica 4. jula (1941.)
- NOB (1941-45.)
- Informbiro (1948.)
- Peti kongres (1948.)
- Šesti kongres (1952.)
- Treći plenum CK (1954.)
- Sedmi kongres (1958.)
- Osmi kongres (1964.)
- Brionski plenum (1966.)
- Deveti kongres (1969.)
- 20. sednica Predsedništva (1971.)
- Deseti kongres (1974.)
- Jedanaesti kongres (1978.)
- Dvanaesti kongres (1982.)
- Trinaesti kongres (1986.)
- Četrnaesti (vanredni) kongres (1990.)
- Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista)
- Nezavisna radnička partija Jugoslavije
- Stranka radnog naroda
- Savez komunističke omladine Jugoslavije
- Savez socijalističke omladine Jugoslavije